Postelju pakujem u fijoku
uspomena u mislima.
Zvuk talasa, more
na obali u pesku
trag mog postojanja
u reči oblikujem
vajam svoje trajanje.
Sunce da jesam
bila bih ona
postojana.
Jesam li?
Ista nasmejana
nakon minulih godina
ožiljaka kao stablo izborane
kore u preseku odaje godine
skriva ih u listu zelenom
a ja, u osmehu prkosno
istrajavam u svakom novom jutru.
Jesam li?
Jesam, ona pod krstom
nepokleknuta!
Branka Zeng, malo reč, malo slika
Reč i slika ostaju kao uspomena...
фебруар 11, 2023
Budim se
октобар 17, 2022
Пријавите се на:
Постови (Atom)








